DJELOVANJE
Pridvorje, Konavle
Pridvorje je mjesto u Konavlima koje se ponosi očuvanom tradicijom, krajolikom i snažnom povezanošću s lokalnim identitetom.
Pročitaj više
Folklorna tradicija u Pridvorju seže stoljećima unatrag, još u doba Dubrovačke Republike, kada je ovaj kraj bio upravno i kulturno središte Konavala. Ta bogata povijest duboko je utkana u identitet KUD-a, koji svojim djelovanjem nastavlja živjeti i promicati nasljeđe konavoskog čovjeka.
Pridvorje i Konavle, smješteni na raskrižju Istoka i Zapada, oduvijek su bili prostor susreta različitih kultura i utjecaja. Taj je spoj vidljiv u narodnoj nošnji, plesovima, pjesmama i običajima koji se čuvaju kao živa tradicija. Kulturno-umjetničko društvo „Stjepan Radić“ osnovano je kao obnovitelj i čuvar ove tradicije, osobito nakon Domovinskog rata, kada je folklorno stvaralaštvo doživjelo svojevrsnu renesansu.
Folklorna tradicija u Pridvorju seže stoljećima unatrag, još u doba Dubrovačke Republike, kada je ovaj kraj bio upravno i kulturno središte Konavala. Ta bogata povijest duboko je utkana u identitet KUD-a, koji svojim djelovanjem nastavlja živjeti i promicati nasljeđe konavoskog čovjeka.
Pridvorje i Konavle, smješteni na raskrižju Istoka i Zapada, oduvijek su bili prostor susreta različitih kultura i utjecaja. Taj je spoj vidljiv u narodnoj nošnji, plesovima, pjesmama i običajima koji se čuvaju kao živa tradicija. Kulturno-umjetničko društvo „Stjepan Radić“ osnovano je kao obnovitelj i čuvar ove tradicije, osobito nakon Domovinskog rata, kada je folklorno stvaralaštvo doživjelo svojevrsnu renesansu.
Povijesni razvoj
Kulturno-umjetničko društvo „Stjepan Radić“ osnovano je 1996. godine u Pridvorju, na krajnjem jugu Republike Hrvatske i jednom od najvažnijih kulturnih središta Konavala.
Pročitaj više
Službeno osnivanje KUD-a označilo je obnovu i povratak folklornog stvaralaštva nakon Domovinskog rata. Od svoga osnutka Društvo kontinuirano djeluje te sudjeluje na svim većim folklornim manifestacijama u Hrvatskoj, poput Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova i Brodskog kola, ali i na brojnim prijateljskim susretima te domaćim i inozemnim gostovanjima (Mađarska, Rim, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Austrija, Rumunjska).
Kao najznačajniji povijesni nastupi pridvorskog folklora ističu se nastup u Beču 1908. godine te sudjelovanje na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1977. godine.
Službeno osnivanje KUD-a označilo je obnovu i povratak folklornog stvaralaštva nakon Domovinskog rata. Od svoga osnutka Društvo kontinuirano djeluje te sudjeluje na svim većim folklornim manifestacijama u Hrvatskoj, poput Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova i Brodskog kola, ali i na brojnim prijateljskim susretima te domaćim i inozemnim gostovanjima (Mađarska, Rim, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Austrija, Rumunjska).
Kao najznačajniji povijesni nastupi pridvorskog folklora ističu se nastup u Beču 1908. godine te sudjelovanje na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1977. godine.
KUD danas
Od samih početaka KUD aktivno djeluje na očuvanju i promicanju konavoske folklorne baštine.
Pročitaj više
Danas Društvo broji oko 130 aktivnih članova, od kojih je približno 90 djece i mladih do 18 godina, što potvrđuje da tradicija ima budućnost i da se uspješno prenosi na nove generacije. Društvo djeluje kroz nekoliko sekcija: plesnu, glazbenu, pjevačku i tradicijsku. Plesna sekcija njeguje i izvodi tradicionalne plesove poput „Potkola“, „Poskočice“, „Čička“ i drugih, čiji su ritam i pokret izraz mediteranskog i dinarskog plesnog nasljeđa.
Danas Društvo broji oko 130 aktivnih članova, od kojih je približno 90 djece i mladih do 18 godina, što potvrđuje da tradicija ima budućnost i da se uspješno prenosi na nove generacije. Društvo djeluje kroz nekoliko sekcija: plesnu, glazbenu, pjevačku i tradicijsku. Plesna sekcija njeguje i izvodi tradicionalne plesove poput „Potkola“, „Poskočice“, „Čička“ i drugih, čiji su ritam i pokret izraz mediteranskog i dinarskog plesnog nasljeđa.
Konavoska nošnja
Nošnja se ne nosi samo kao odjevni predmet — ona je živi prikaz identiteta, društvenog statusa, dobi i dostojanstva ljudi te kroz svoje detalje i ornamente govori o povijesti, vjerovanjima i estetici kraja.
Pročitaj više
U novije je vrijeme konavoska nošnja znatno pojednostavljena u odnosu na bogatstvo kolorita, oblika i ukrasa iz 19. stoljeća. Unatoč tom osiromašenju, u našoj je nošnji — osobito ženskoj — sačuvana ljepota i jednostavnost koje joj daju posebnu otmjenost.
Za izradu veza tradicionalno se koristila domaća svila dobivena iz čahura dudova svilca, dok se u prošlosti upotrebljavala i vunena nit.
U koloritu konavoskog veza dominira crvena boja, u nijansama koje variraju od intenzivne do zagasite crvene. Osim crvene, često se koriste crna, zelena i modra, a svi su tonovi opleteni žutom niti, što vezu daje toplinu i raskoš.
U novije je vrijeme konavoska nošnja znatno pojednostavljena u odnosu na bogatstvo kolorita, oblika i ukrasa iz 19. stoljeća. Unatoč tom osiromašenju, u našoj je nošnji — osobito ženskoj — sačuvana ljepota i jednostavnost koje joj daju posebnu otmjenost.
Za izradu veza tradicionalno se koristila domaća svila dobivena iz čahura dudova svilca, dok se u prošlosti upotrebljavala i vunena nit.
U koloritu konavoskog veza dominira crvena boja, u nijansama koje variraju od intenzivne do zagasite crvene. Osim crvene, često se koriste crna, zelena i modra, a svi su tonovi opleteni žutom niti, što vezu daje toplinu i raskoš.
Ženska nošnja
Konavoska ženska nošnja, u svojoj slojevitosti, jednostavnosti i simbolici, jedan je od najljepših i najsuptilnijih izraza bogate hrvatske narodne baštine.
Osnovno ruho čini košulja, koja redovito ima vezene ukrase na prsima, ovratniku i rubovima dugih rukava. Vez se izrađivao na različitim materijalima i u različitim uzorcima, ovisno o tome je li se košulja nosila u radnim, nedjeljnim ili svečanim prigodama.
Više o nošnji
Bjelača je crne boje i nalikuje košulji, ali ima dublji izrez na prsima kako bi se istaknuo vez.
Modrina se nekada izrađivala od modre raše, a danas od crnog materijala. Krojem se razlikuje od košulje; sprijeda je otvorena i ukrašena crvenim skrletom te dodatnim vezom.
Pregača — bijela, s donjom šarom – prijetkom (ne nosi se na bjelaču) ili traversa koja se nosila za rad.
Više o nakitu
Posebno mjesto u konavoskoj nošnji zauzimaju ženska oglavlja, koja su se razlikovala ovisno o dobi i prigodi. Djevojke su nosile crvene kape, a za svečane prilike kape su se ukrašavale vezom od pozlaćene srme te su se nazivale zlatače. Uz njih se nosila i bijela marama — ubručić, koja je, ako je bila glačana u sitne nabore, nosila naziv naštipani ubručić.
S vremenom su mlađe djevojke uz crvene kape počele nositi dodatne ukrasne vrpce — plavu, ružičastu ili bijelu — dok su zlatače ostale rezervirane za starije djevojke.
Muška nošnja
Mušku nošnju karakteriziraju široke gaće od modrog ili crnog sukna, s uskim i kratkim nogavicama do ispod koljena. Uz takve su se gaće nosile košulja i do tri kratka prsluka do pasa.
Preko košulje i gaća opasivao se vuneni ili svileni pas, koji se nekoliko puta omotavao oko struka, a kraj s resama najčešće se zaticao na lijevoj strani. Na košulju su se odijevali presomitača (prsluk bez rukava), koret (s dugim rukavima) te gunjac ili fermen kao završni sloj.
Na nogama su se nosile bijele vunene bječve i čarape s grlićima, uz domaće opanke – oputaše. Uz svečano ruho nosile su se crvene papuče, a uz nogu su se pričvršćivale crvene dokoljenice.
Više o nošnji
Za radne dane ovi su se dijelovi izrađivali od domaćeg sukna, dok su se za blagdane izrađivali od fine čohe ili levantinske svile crvene boje s bijelim prugama. Svečani su prsluci bili ukrašeni terzijskim vezom, gajtanima ili pozlaćenom žicom srme.
U najsvečanijim prilikama Konavljanin bi preko ramena prebacio crvenu kabanicu s kukuljicom. Glavu je pokrivala mekana crvena kapa koja je, sve do Prvog svjetskog rata, imala viši obod i crnu kitu. Takva se kapa nosila isključivo uz svečano ruho.
Voditelj mandolinskog B sastava
Voditelj plesne sekcije
Nikolaš i Marija Vlaškova
Nikolaš se rodijo u onemu stojeću. Prema crkvenijem knjigama na četiri aprila ijadu osamsto devedese i šeste. U Pridvorju. Na Urjaku. Onje đe mu je i sad kuća. Nije bijo jedini od đece u pokonjega Vlaška. Starji brat mu je pošo u Amerike. Tamo se i oženijo. Nije se vraćo. Nikolaš se nije ženijo. Ni u njega Marija nije se udavala. Bila je mlađa od njega. Zvali su je Marija Vlaškova, a njega vazda Nikolaš. Oboje su ostali na Urjaku.
Volijo je Nikolaš društvo. Zaigro bi na karata. Izaboga! Ali najviše od svega volijo je lijericu. Što je sviro, Bože moj! A njegova Marija, u za nj. Pa bi on sviro, a ona balala. Od gusta za čut i viđet. Onda su za njega obaznali profesuri. Počeli se raspitiva. Sa svije strana. Oćeli ga snimat. I snimili su ga. Više puta. Ma Mariji to nije bilo milo. Učinilo jom se da, tobože, ako ga snimu, da Nikolaš više i ne treba. Pa je jednom košerićem razbila magnetofon. Skočili oni profesuri, da što je učinila, ali Mariji se nije moglo rijet.
Onda su ga ćeli odves u Zagreb. Nudili mu namještenje, stan, pare, da će svake setemane bit na radiju. Sve što je cijo! Ali, ne bi Nikolaš ostavijo Pridvorje za sve pare. Ma đe! Onu godinu pred smrt ili morebi dvije bijo u Zagrebu. U dvorani Visinski. Sa svojijem iz Pridvorja. Kad su se raspalila svjetla, a ispred njega more naroda. Nema mu kraja!
Jope se vratijo u Pridvorje. Na Urjak. Tu je i umro. Zakopali su ga u Srđeve crkve. Skupa s lijericom. Marija je još lijepo poživjela. Vazda bi išla zajitat vode prekoputa. Kjuč od kuće držala bi sempre o vratu. A onda umrla i ona.
Rije bi nema više ni Nikolaša ni Marije Vlaškove. Ali nije tako! Eno ih još živije! Nikolaš svira u lijericu! Udara nogama! Premeće prstima! A Marija bala! Bala! Vrti se! Prebaca se, na jednu pa na drugu stranu! Igraju potkolo, poskočicu, sve se ori i veseli. Živi su i Nikolaš i Marija! Živi! Samo nijsu više na Urjaku. Eno i sad svukuda! Jope se bala i svira lijerica. Jope se đevojke i momci skupjaju. Nijesu ni Nikolaš ni Marija umrli, ne. Nego su su živi. Ma življi nego igda!